EURITMIJA

Slijedeći članak napisala je euritmistica Else Klink (1907-1994). S engleskog na hrvatski prevela Tatjana Lunić. Napomenu u fusnoti napisao je urednik Euritmijskog glasnika.

Počeci i razvoj

1912. godine, austrijskog filozofa, znanstvenika i umjetnika Rudolfa Steinera upitala je majka jedne mlade studentice je li moguće pronaći nove impulse iz kojih bi se mogla razviti umjetnost pokreta. Dr. Steiner, potvrdno odgovorivši, započeo je intenzivno raditi s glumicom Marie von Sivers na zakonitostima formiranja govora. Iz njihovog zajedničkog rada izdigli su se prvi koraci prema zasnivanju euritmije. Govor je živući dokaz postojanja duha u čovjeku. On također podsjeća na pokret koji dolazi od imaginativne snage oblika riječi. Izvorno jedinstvo jezika i glazbe živjelo je u ranoj grčkoj kulturi. To što se ovo dvoje razišlo ukazuje na promjenu svijesti u evoluciji čovječanstva. Rudolf Steiner je istraživao organsku i duhovnu prirodu ovih promjena. Iz ovoga rada rođeni su osnovni elementi, načela kao i umjetnički izraz euritmije. Ovi elementi oblikovali su osnove za razvoj euritmije kakvu danas poznajemo - glasovna euritmija, umjetnost vidljivog govora i tonska euritmija, umjetnost vidljive glazbe.

Ritam kao oblikotvorno-stvaralačka snaga

Svako dijete odrastanjem prolazi kroz proces savladavanja ravnoteže unutar prostornih dimenzija kao što su iznad i ispod, ispred i iza, desno i lijevo. Ovim savladavanjem nastaje sposobnost uspravnog stajanja i koračanja zemljom, slobodnog nošenja glave i slobodnog pokretanja udova. Čovjek svojim osjetilima doživljava mnogostruke kvalitete u svijetu; svojim udovima i pokretima sposoban je izraziti ljepotu i dostojanstvo ovih utisaka. Čovjek također drži ravnotežu između vidljivog svijeta koji ga okružuje i bogatog svijeta doživljaja u njemu. Gledajući izvana kao i iznutra, on diše između ova dva svijeta. Manifestira se unutrašnji i vanjski prostor, ritmičko njihanje između ovih dvoje, širenje-skupljanje, istezanje-savijanje. Ovo disanje također se izražava u ugođajima duše: simpatiji – antipatiji, ljubavi – mržnji, veselju – tuzi, smijehu – plaču. U onome što je stvoreno u prirodi sadržani su polariteti. U ritmičkim životnim procesima očituju se prirodni zakoni. Njemački pjesnik i znanstvenik Goethe došao je do dubljeg razumijevanja ritma kao pokretačko-stvaralačke snage. Nakon niza godina pažljivog studiranja i izučavanja prirode i njenih fenomena, Goethe je došao do načela metamorfoze. Promatrao je kako se čovjek ritmički kreće kroz svoj životni tijek, kroz veće ritmove od godišnjega tijeka kao i kroz dnevni ritam buđenja i spavanja. Čovjek zadržava finu ravnotežu kroz ritmove prirode. Priroda pak, sa svojim ciklusima i ritmovima, stoji iznad i nasuprot manje ritmičnoj prirodi svijesti mišljenja i mentalnih prikazivanja. Na polju odnosa između mišljenja i osjećanja, kada je nošen ritmom disanja, u čovjeku se pojavljuju riječi jezika ili tonovi glazbe. Naše ja od tada priziva osjećaje kako bi kreirao odnos s riječi (čuđenje,strah...). U ritmu jezika, čovjekova duša oblikuje samoglasnike i suglasnike, kombinira slogove u riječi, onda riječi u mišljenjem nošen proces. Govoreći pjesnički, može se reći da pjesma zazvuči iz čovjekovog vanjskog i unutarnjeg svijeta. Ja mora prepoznati što je to što stoji pred njim, dajući mu ime. Govor je zapravo imenovanje stvari. Kad se u ovim besprekidno promjenjivim ritmovima slijed riječi izdigne iznad prozaičnog svakodnevnog jezika, tada misli i ideje stječu svjetlost i prozirnost. Pjesma, istječući iz ljudskog bića, nosi svoju osobnu formu, svoju osobnu vrstu živuće melodije. Ona odjekuje kroz cijeli ljudski organizam. U tijeku civilizacije čovjek je bio sposoban izvanjski izraziti ovu unutrašnju glazbu ili harmoniju u različitim elementima glazbe. Glazba je jeka najprisnijeg iskustva ljudske duše.

Kada čovjekovo ja zađe dublje u sferu volje gdje ritmički element intuitivno živi, tako se ono, također, približava kraljevstvu iz kojega izvire euritmija. Izvirući iz dubina unutrašnjeg čovjekova bića, euritmija utjelovljuje ono što izražava sebe kroz igru ritma između čovjeka i svijeta, oko njega i u njemu; ova igra izražava sebe kroz misli, osjećaje i impulse volje. Ime euritmija dolazi od grčkog sloga „eu“ što znači harmonično, sa smislom, lijepo; ukazuje također na odnos euritmije s ritmovima što izlaze iz potpuno harmoničnog čovjekovog bića.

Osnovni elementi euritmije

Osnovni elementi euritmije sadržani su u vježbama koje preoblikuju ljudsko tijelo u instrument koji ima mogućnost postati kvalitativno drugačije sredstvo za izražavanje vlastitosti u prostoru i vremenu. Vježbajući, ljudska je duša probuđena za bogatije mogućnosti oblikovanja odnosa s piscem, pjesnikom, kompozitorom, umjetnikom, kao i sa svijetom koji ga okružuje. Čovjek uči, nakon što ih je prvo unutarnje doživio, izraziti misli, ideje i ideale kroz pokret u prostoru. U početku studija, studenti euritmije uče primjenjivati vježbe bakrenim štapovima, da bi postali svjesniji prostora u kojem se kreću. Unutrašnja pažnja i koncentracija su osnažene ovim vježbama, kao i sposobnost prikazivanja namjere ili smjera pokreta. Također, rad s takvim štapovima daje finoću i vještinu udovima i vrhovima prstiju te vodi umjetničkoj spretnosti. Ovakve vježbe praćene su ostalim, pomno vođenim pokretima. Student uči kako koračati, kako euritmijski izvesti korak, kako jedan korak slijedi drugi; upoznajući se s raznolikim koracima, brzinama, duljinama, trčeći i poskakujući. Čovjek postaje svjestan podizanja stopala od zemlje, nošenja iznad zemlje i ponovnog spuštanja stopala na zemlju. Vježbajući polako, student prvo uči kako imati potpunu kontrolu nad svojim koracima kada se kreće u skladu s formom [1] bržim tempom. Forme same po sebi, kad su prvotno doživljene u odnosu na ljudsko tijelo, prije nego izvedene u prostoru, oživljavaju snagu mašte i imaginacije. Čovjek si može npr., imaginacijom predočiti ljudsko tijelo unutar forme s petokrakom zvijezdom – pentagramom. Student se kreće po formi uprostoru, čineći vidljivim povezujuće spone puta između točaka. Student počinje na broju 1 (glave, op. prev.), kreće se dijagonalno-desno premadolje (desna noga) – 2, odavde na lijevo (lijeva ruka) – 3, nakon toga na desno (desna ruka) – 4, onda dolje na lijevo (lijeva noga) – 5, i naposljetku se vraća na početnu točku. Petero ljudi može se kretati istodobno, stojeći na različitim točkama ove forme.

Uči se stvarati točne slike raznih geometrijskih formi i kretati se u skladu s njima brzo i tečno u prostoru. Naravno, postoje mnogi načini kretanja po euritmijskoj formi. Npr. krugom se može kretati ističući više njegov centar ili pak periferiju. Student se, tijekom studija euritmije, uči kretati slobodno i sve više ritmično. Za vrijeme grčke kulture iznikli su raznoliki ritmovi. Mogu se općenito razvrstati na uzdižuće ili padajuće ritmove. U prvom slučaju kroz uzdižući ritam „jamb“, krećemo se naprijed prema cilju. U padajućim ritmovima čovjek doživljava kao da se nešto približava iz daljine, odostraga, što se iznenada zaustavi u kratkom koraku „troheja“. Svaki ritam, kada ga istinski doživimo, ima svoje vlastite značajke. Te značajke utječu na prirodu forme koju ćemo koristiti. Kada je osoba naučila kako se kretati u prostoru pridržavajući se različitih formi, tada počinje raditi s elementima jezika i govora.

Samoglasnici izražavaju unutarnji odnos s nečim što struji u dušu iz osjetilnog ili misaonog svijeta. Čovjek stvara duboku vezu s ovim glasovima tako da ih je sposoban izraziti gestama, da ono što doživljava stojeći slobodno i uspravno u svijet umože vidjeti i izraziti u glasu „I“. Gesta je načinjena protezanjem ruku dijagonalno, jedne ruke podignute na gore u svjetlost, druge na dolje, u tamniju sferu. Kad neki dojam probudi u nama osjećaj strahopoštovanja ili čuđenja, mi odmah kažemo „A“. Kroz strahopoštovanje se duša otvara prema svijetu i dozvoljava mu da struji u njenu unutrašnjost. U ovoj gesti ruke se otvaraju stvarajći kut, te izražavajući doživljaj. Čovjek grli svijet s ljubavlju i čuđenjem u glasu „O“. Obje ruke su savinute u kružnu ovijajuću gestu. Samoglasnici otkrivaju unutarnju duševnu kakvoću ljudskog bića i njegov odgovarajući jezik.

Suglasnici izražavaju aktivnost ili procese u samoj prirodi. Glas „B“ prenosi zaštitničku gestu kao da nešto zakriljujemo. Gesta postaje življa ako imaginacijom predočimo plavu boju kako okružuje svijetli prostor. Glasom „M“ može se doprijeti do nečeg i zaroniti u nešto, naučiti razumjeti nešto kao da se plava i zelena boja nalaze jedna naspram druge. „D“ sadrži više crvene i narančaste u svojoj jakoj gesti ukazivanja i isticanja. „L“ kao plastični, strujeći glas utjelovljuje nježnije sive i lila tonove. Može se skupiti a onda otvoriti u strujećoj gesti. U svojoj tendenciji da dođe u biće, a onda nestane, sličan je dinamici koja se nalazi u vodi. Duša se kreće između njenih različitih ugođaja ili, kako se to imaginativno vidi, kroz promjene nijansi boja. Kad ove nijanse boja možemo iskazati euritmijskim gestama za određeni glas, tada glas nasljeđuje mnogostruke mogućnosti za izražaj. Goethe je u svojoj teoriji boja govorio o osjetilnim i moralnim kvalitetama svake boje. Rudolf Steiner ovaj je rado bojama razvio dalje, ulazeći u svjesni izražaj duševno-duhovne kvalitete sadržane u bojama. Čovjek može osjetiti kako mu zapažanje i doživljavanje mora postati bogatije, profinjenije i jače, ako želi unijeti određene kvalitete u pokret. U euritmiji se riječi ne sriču! Euritmist ponovno kreira kvalitetu, boju, ugođaj, dinamiku i snagu glasa. Štoviše, predodžba ili misao sadržana unutar svake riječi mora također postati vidljiva. Kada se euritmizira skladba, čovjek kreira vidljivu glazbu, isto kao što se može kreirati vidljivi govor. Različiti elementi glazbe postaju vidljivi kroz ljudsko tijelo. Npr., pomoću ruku i dlanova mogu se izražavati intervali u glazbi. Ključna kost je početna točka za primu, nadlaktica za sekundu, podlaktica s dvije kosti za mol i dur tercu. Kvarta prebiva u zglobu, kvinta u cijeloj ruci, seksta, septima i oktava protežu se kroz ruku i prste, te izvan njih.

Elementi glazbe također su u odnosu s prostornim dimenzijama: visina tona giba se u različitom opsegu između visokog i niskog, melodija teče brzo ili sporo, naprijed ili nazad, takt drži strogu ravnotežu između desnog i lijevog. Euritmist dovodi elemente glazbe u život i pokret. Pripadajući zakoni i struktura glazbe počinju zvučati, pjevati. Vidjeli smo kako ritam podliježe prirodnim načelima isto kao ljudski život i umjetnost. To je vječno strujanje između zemaljske materije i duhovne supstance. U ritmu je izraženo ono što daje život čovjeku, čovječanstvu i Zemlji. Pulsirajući kroz strukture života, čini se da je ritam, u svojim gestama skupljanja i širenja, izvor novih mogućnosti forme. On potiče čovjeka da ovaj stvaralački rad učini ozbiljnim dijelom svog života, nastavljajući rad prirode ali u smislu vlastitog unutarnjeg razvoja i ispunjenja.

Else Klink

[1]Rudolf Steiner je pod terminom FORMA podrazumijevao svako unaprijed osmišljeno euritmijsko kretanje u prostoru koje se naznačuje u crtanom obliku.