EURITMIJA

Sljedeći članak napisao je i u svom časopisu „The Present Age” siječnja 1936. objavio Walter Johannes Stein (1891. – 1957.). S engleskog na njemački preveo i u časopisu „Der Europäer” rujna 2006. objavio Thomas Meyer. S njemačkog preveo i prilagodio Ladislav Rakuljić. Napomene u uglatim zagradama su od hrvatskog prevoditelja.

    Pozivam svoje čitatelje u kratku šetnju dvoranama Britanskog muzeja, a za one koji nisu u Londonu te svu tu ljepotu ne mogu vidjeti vlastitim očima, uprava muzeja mi je ljubazno dopustila objavu nekoliko fotografija. U ovom bih članku htio opisati kult povezan s ljupkim plastikama što se nalaze u tzv. Nereidskoj prostoriji [Nereide: morske nimfe u grčkoj mitologiji, kćeri božanstava Nereusa i Doris]. Te figure potječu iz hrama koji se nalazio u Ksantosu u Likiji, a otkrio ih je arheolog Sir Charles Fellowes i 1842. donio u Englesku.

    Budući da je hram bio okrenut prema otvorenom moru, nameće se zaključak da su pokreti tih napola letećih, napola trčećih figura proistekli iz umjetnikova doživljaja valovitih vodenih masa. Cijela građevina zapravo je grobnica u čijem se drugom dijelu nalaze reljefni prikazi bitaka i vojnika u maršu. Veoma je zanimljivo usporediti muške i ženske figure iz toga zdanja. Kod marširajućih muških figura snažno doživljavamo ritam, i to u tolikoj mjeri da se čini kao da su sve one zapravo jedna jedina figura. Taj dojam najjače dolazi do izraza u njihovim licima. Na figurama djevojaka zapazit ćemo nešto sasvim suprotno: svaka od njih ima samo njoj svojstven, individualan izraz. To individualno u njima nije, međutim, izraženo kroz emocije, već kroz nešto puno objektivnije i neovisnije od bilo kakvog osobnog osjećaja nekog čovjeka. U ovom članku pokušat ću doći na trag toj svojevrsnoj objektivnoj snazi koju snažno doživljavamo samim promatranjem tih predivnih gesta.

    Da bismo shvatili govor pokreta tih toliko životnih plastika, moramo se prvo pozabaviti likovnim prikazima na grčkim vazama. Na njima, naime, nalazimo najrazličitije figure u pozama koje u usporedbi sa suvremenim prikazima čovjeka u pokretu izgledaju prilično neobično. Uvijek iznova naići ćemo na određene tipične geste. Dok prolazimo pored izloženih vaza, dobivamo poriv da sve te geste ruku, dlanova, tijela pa i same korake imitiramo. Ne preporučujem čitatelju da ih oponaša na licu mjesta u muzeju no, pokušamo li ih ponoviti kod kuće, doći ćemo do principa na kojima počivaju.

    Rudolf Steiner svojim je prvim učenicima često preporučivao da izvode vježbe po prikazima na grčkim vazama. Jednom im je rekao: »Udubite li se u te geste, bit će vam lakše shvatiti euritmiju«. Rudolf Steiner je ponovno pronašao, obnovio te našem vremenu prilagodio umjetnost kretanja koja je bila poznata već u drevnim grčkim misterijskim svetištima – umjetnost zvanu euritmija. Temelj Steinerove euritmije su nove duševne snage i sposobnosti koje su se u međuvremenu razvile u ljudima. Njegovo je veliko otkriće da su svi ti stavovi zapravo abeceda, a cijela umjetnost kretanja zapravo vidljiv govor. To bih htio pojasniti na jednom primjeru. Zamislimo si čovjeka koji ne zna čitati i prvi put se suoči s latinskim pismom te ga počne opisivati: ovaj znak ima toliko i toliko ravnih, toliko i toliko zakrvljenih linija itd. Potom dođe neki učitelj koji mu objasni da svi ti čudni oblici izražavaju suglasnike i samoglasnike i tvore riječi. Isti je slučaj kod likova na vazama i kod Nereida. I oni i one prikazuju euritmijske položaje i izražavaju tajne misterija Govora. U ovom članku nismo u mogućosti podrobnije se pozabaviti strukturom euritmije. Ovom ću prilikom samo ukazati kako je stara euritmija proistekla iz grčke umjetnosti i grčke filozofije; u tu ću svrhu posegnuti za određenim pisanim djelima.

    Riječ „euritmija” naći ćemo u grčkom leksikonu. Pojavljuje se u atičkih pjesnika, u Hipokrata u njegovim medicinskim spisima i u Platona. U početku je značila „usklađen ritam”, no kasnije je sve više dobivala značenje „skladan unutarnji život” i „dobro ponašanje”, što su posljedice euritmije. Stoga euritmija posjeduje ogromnu pedagošku snagu i trebala bi biti sastavnim dijelom školskih programa. U svojoj pedagogiji Rudolf Steiner joj je dao važno mjesto: euritmiju je u nastavi primjenjivao kao umjetnost i kao terapijsko sredstvo. Procesi iscjeljenja, naime, veoma često počivaju na tome da se u tijelu uspostave ispravni ritmovi. Izgleda da su te tri vrste primjene euritmije (umjetnost, pedagogija, zdravstvena pedagogija) bile poznate u staroj Grčkoj. Platon u svom dijalogu „Kratil” iscrpno govori o euritmiji. Suvremeni komentatori vjeruju da Platon tu govori o svojim pogledima na etimologiju (nauk o podrijetlu i izvoru riječi), no u krivu su kad ga tumače na taj način. Njegova stvarna tema je mudrost euritmije. Ovdje mogu dati samo nekoliko manjih primjera, no čitatelj koji se potrudi pročitati taj dijalog, upoznat s ovim mojim tumačenjem, otkrit će zanimljive stvari. Svaki suglasnik i svaki samoglasnik izražavao se drugačijim položajem tijela. Pokreti kojima su se izražavali samoglasnici oponašali su strujanje izdahnutog zraka. Tako glas „O”, primjerice, kojega se izgovara zaobljenim usnama, izdahnutom zraku daje prstenast oblik te ga se stoga rukama prikazuje kao kružnicu. Zato Platon kaže: »Glas O najbolje označava sve što je oblo«. Za suglasnike vrijedi drugi princip. Njihov prikaz se ne izvodi iz struje zraka već iz držanja cijeloga tijela, a ponekad čak i iz pokreta jezika. Platon: »Da bismo izrekli D ili T moramo jezik pritisnuti na zube; stoga tim glasovima izražavamo zapažanje nečeg čvrstog i nepomičnog«. Euritmijski pokret kojim izražavamo glas D gesta je ruku koje spuštamo prema dolje dok dlanovi ne „dotaknu” zamišljeni zid. Sve te geste navedene su u Platonovu dijalogu i naslikane na grčkim vazama. Predivne pokrete Nereida možemo, dakle, čitati – oni izražavaju samoglasnike i riječi, a Nereide nisu samo boginje valovitog mora, već i boginje govora koji plovi na valovima zraka.

    Kako to da je upravo Kratil nositelj toga znanja? Kratil je bio učitelj u Efezu, najvažnijem misterijskom svetištu za naučavanje razumijevanja Logosa, Riječi svijeta – Riječi iz koje je nastao svijet.

Moramo znati da imena i pojmovi mogu izraziti ono što na nekoj stvari zapažamo. Grci su nadjenuli imena egipatskim bogovima, prm. Ozirisu i Isis [Izidi]. Razmotrimo časkom riječ Oziris/Osiris pomoću Kratilove metode. Glasom „O” izražava se nešto oblo, u ovome slučaju Sunce. Glas „S”, zajedno sa Z, Š i W Platon ubraja u pneumatoda grammata (šumeći glasovi tj. glasovi potpuno prožeti izdahnutim zrakom). U našem bi slučaju glas „S” iskazivao kako Sunce svojom snagom prožima eter i zrači u cio Svemir. Glas „I” za Platona je ono «tanko i fino» što «sve prožima» – u našem slučaju to je Svjetlost koju Sunce isijava. Glas „R” za Platona je sredstvo kretanja. Dakle, prvi dio riječi „Oziris” je lako shvatljiv. Međutim, želimo li shvatiti i drugi dio, moramo uzeti u obzir da cijela riječ u sredini doživljava određeni obrat: 

OSI →

              R

  SI ←

„O” označava Sunce, a zrake koje zrači (prvo „S”) vraćaju mu se nazad, što je izraženo drugim „S”. Slovo „R” je prekretnica u kojoj izvorno gibanje poprima obratan smjer. Tako dolazi do kružnoga kretanja. Da bismo to shvatili, moramo znati da između Sunca i Mjeseca postoji stalna razmjena: sunčeva svjetlost obasjava Mjesec a ovaj je, poput odjeka, odražava natrag prema Suncu. Ta se refleksija naznačuje u zadnjem dijelu riječi (IS). Tako nastaje riječ Isis [Izida].

Sljedeći réci iz „Kratila” potvrđuju da je Platon uistinu bio takovih nazora: »Kratil je u pravu kad kaže da stvari dobivaju nazive sukladno svojoj prirodi, te da nije svatko vičan smišljanju riječi već samo onaj koji u slova i slogove zna utkati vlastiti način i osobenost, uvažavajući pritom nazive koje stvari po svojoj prirodi već imaju«. Suvremenom čovjeku takvo što nije lako prihvatiti, budući da s jedne strane zna kako nazivi uistinu mogu odgovarati stvarima, a s druge strane isto tako dobro zna da su imena stvari u svakom jeziku različita. Recimo, Englez za čovjeka kaže human being; „human” potiče od „humus” i znači „tlo”, „zemljište”. Dakle, „human being” je biće vezano za zemaljsko tlo. To je stajalište Engleza. Stajalište Grka dolazi pak do izražaja u riječi anthropos koja potiče od glagola „anatrepo” što znači „uzdizati se”, „uzlaziti”. Dakle, Grk je u Čovjeku vidio upravo ono što ga razlikuje od životinje, njegovo uspravno držanje tijela, te ga je stoga nazvao riječju koja izražava baš to udaljavanje od zemaljskoga tla.

Ideja da se prirodni procesi izraze kroz formativnu snagu suglasnika i samoglasnika, kako se to radilo u starim vremenima, toliko je veličanstvena da joj cjelokupna suvremena prirodna znanost ne može ničim usporedivim stati uz bok. Želimo li, primjerice, izraziti pokrete životinja, možemo se opet poslužiti tom metodom. Recimo, kad izgovorimo glas „M” i pratimo pokret koji pri tome čine naša usta, primijetit ćemo da je to pokret kao u gliste odnosno – što je istovjetno – peristaltički pokret čovjekovih crijeva. Upotrijebimo li formativnu snagu tog suglasnika u medicinske svrhe, utvrdit ćemo da ima ozdravljujuće djelovanje na smetnje koje su posljedica nepravilnog gibanja crijeva. Glas „M” se euritmijski izražava nasuprotnim pokretanjem obje ruke otvorenih i u smjeru kretanja okrenutih dlanova. Time rukama oponašamo pritisak usana jedne na drugu. Možemo uzeti još jedan primjer. Želimo li opisati zbivanja prilikom udisanja, moramo ih rasčlaniti u četiri „čina”. U prvome zrak biva uvučen u usta u obliku klina; to odgovara slovu A i glasu Ah. Zatim se grudi ispunjaju zrakom i proširuju, čemu odgovara O. Tada grudi pritisnu dijafragmu (ošit) iz koje krv nahrupi u krvožilni sustav kralježnice što pak moždanu tekućinu od tamo potisne prema mozgu; taj potisak izražava „U”. Konačno, na vrhuncu procesa udisanja, „plimni val” nadiruće moždane tekućine podiže mozak i pritišće ga na gornju stjenku lubanje; to je izraženo sa „M”. Tako je cio proces udisanja izražen riječju A.O.U.M. [kod nas poznatije kao „OM”]. U budističkim je spisima dramatično opisano kako je Budina glava uslijed tog pritiska skoro prsnula. I same četiri Vede – Veda ne znači ništa drugo doli „riječ” – zapravo su ta četiri čina udisanja. Rgveda je prvi čin, Samaveda drugi, Ayar- ili Yajurveda treći te Artharveda – što znači veda etera – četvrti čin odnosno „M”. Ima jedna indijska pripovijetka o učeniku koji je svoga učitelja zamolio da ga uputi u četvrtu fazu udisanja budući da je prve tri već poznavao. Učitelj je šutio. Tri puta ga je učenik molio, no učitelj je sveudilj šutio. Na posljetku reče: »Pa ja ti pokazujem četvrtu Vedu, ali je ti ne razumiješ«. U objašnjenju priče kaže se da je četvrta Veda nijema i da se izražava zatvorenim i čvrsto stisnutim usnama (M). Rgveda se izražava u svjetlosti imaginacije, Samaveda u zvucima napjeva a Yajurveda u promjenjivom intenzitetu mrmljanja mantri. No četvrta se Veda izražava samo u mišljenju. Četirima činovima udisanja pridružena su i četiri božanstva. Bog Stvoritelj Adamu upuhuje životni dah u usta. Bog Održavatelj sve objedinjuje u ljubavi. Bog Razaratelj čovjeka goni na rađanje i ponovno podizanje iz smrti, a Bog Gospodar je bio šutljivi Bog svih naroda. U nordijskoj mitologiji to je šutljivi Bog Asar-Widar.

    I tako možemo vidjeti da je u stara vremena posvuda bilo korišteno znanje o formativnoj snazi suglasnika i samoglasnika. To je znanje zapravo ključ za razumijevanje velikih drevnih misterija. Za grčkog kulturnog razdoblja najvažnije središte te stare znanosti nalazilo se u Efezu. Kad je Herostrat spalio veliku efešku knjižnicu, to je znanje palo u zaborav a filozofi su na svoj način počeli tragati za izgubljenom tajnom. U jednoj prostoriji Britanskog muzeja, u tzv. Nereidskoj dvorani, vidimo te predivne figure: one ne plešu, one ne koračaju, one ne lete, one ne trče: one služe – služe u hramu u kojem su sačuvane tajne Riječi.

                                                            Walter Johannes Stein

„Nema boljeg lijeka za pogreške današnjice od ove nove umjetnosti pokreta, koja nas vodi natrag ka iskonskim snagama, ka stvaralačkim snagama kozmosa, što je od neizrecive vrijednosti za čovječanstvo“.

Marie Steiner